Zoran Đurović - književnik i književni kritičar.
Rođen je u Beogradu.
Piše poeziju, poeziju za djecu, eseje, aforizme, romane.
Do sada je objavio više od 80 knjiž. djela.
Književnom kritikom se bavi više od 3 decenije.
Član je UKS.
Bavio se novinarstvom, ovdje i u inostranstvu.
Od davnina svet svikava
na obljubi smrti
Zlosuđe i vešala iz iste su gramatike
Nad sudbinom našom
uvek bič lebdi
Strah ušao u svest i u prste
Ništa ne može da ovedri
kada se u njoj bolovi ukrste
More se nije čulo od urlika. samo je duboka, tutnjeća jeka ispunjavala noć dok se penušava stihija obrušavala na obalu. Te noći u primorskom gradu Baru, bura nije bila samo vetar; bila je zverska sila koja je k…
(Kritička misao)
Olovne, memljive ulice Petrograda ne dišu; one isijavaju isparenja siromaštva, ustajalu trulež i teskobu koja gnječi lobanju. U tom lavirintu bolesne groznice i bednih potkrovlja oslikan je je…
KNJIŽEVNA KRITIKA DANAS
Vrednovanje poezije u savremenom književnom prostoru zahteva primenu estetskih, formalnih i semantičkih kriterijuma koji jasne granice postavljaju između promašenog, prosečnog i vrhunsk…
Darko Kovač oduvek je bio čovek koji se ne miri sa sudbinom. Od malena je verovao da je smrt samo prepreka, zagonetka koju treba rešiti. Zato je čitav život posvetio potrazi za tajnom večnosti.
Jednog dana, s…
Kada je 2004. godine golman Kengur odleteo za London, iza sebe je ostavio kultni status, krov voždovačke zgrade i generaciju koja je svoje nade projektovala u njegove odbrane.
Dve decenije kasnije, nakon prem…
Između beznađa blatnjavog rova u Dnevniku o Čarnojeviću i ledene, tuđinske magle u Romanu o Londonu proteže se čitav ljudski vek prelomljen preko kolena. Miloš Crnjanski nije pisao da bi utešio; pisao je da bi ponovo prelomio ono što je pogrešno sraslo.
U Dnevniku o Čarnojeviću, taj lom je svež, krvav i nepodnošljivo živ. Dok u rovovima Galicije kosti pucaju pod granatama, u mladom čoveku puca vera u svet, u ljubav, u otadžbinu. To je trenutak kada se čovek prvi put suočava sa sopstvenom prazninom ~ kada shvati da je stari svet mrtav, a da je novi građevinski materijal samo blato i pepeo. Tu nema mesta za rodoljubive fraze; ostaje samo ogoljeni, prestravljeni čovek koji pokušava da preživi sopstveno raspadanje.
U korenima mojih vena gde se taloži siva so vremena
pronađi ono zrno svetlosti što još uvek odbija da zgasne
Voli me onako kako zemlja voli prvi teški dodir dažda
pucajući od žeđi primajući u sebe
svu gorčinu i blagoslov neba
Ne tražim od tebe svilu dodira niti melem za stare rane
tražim da tvoja ljubav bude dletom što dubi moju suštinu
Da ogoliš u meni sve što je lažno
sve što je od peska građeno
i da ostane samo onaj goli kamen
na kojem se lome vetrovi
Honorari su kroz istoriju često bili predmet spletki, a jedan od najdrastičnijih primjera književne prevare vezan je za Onorea de Balzaka i njegovu čuvenu ambiciju da zaradi bogatstvo.
Tokom tridesetih godina …
Prava poezija je užareni klin zabijen u zenicu sveta. Ona ne prebraja slogove niti nudi tapšanje po ramenu onima koji se plaše tišine; ona razvaljuje vilicu jezika i pušta da iz grla brizne usijana, crna ist…