Proza

Uljez

More se nije čulo od urlika. samo je duboka, tutnjeća jeka ispunjavala noć dok se penušava stihija obrušavala na obalu. Te noći u primorskom gradu Baru, bura nije bila samo vetar; bila je zverska sila koja je kidala crepove, savijala stabla i lomila talase o crne, oštre stene, dižući oblake ledene soli visoko u vazduh.

Vratio se kasno, teških i nesigurnih koraka, sa književne večeri održane u jednom zagušljivom lokalu na samoj obali, svega nekoliko kuća dalje od svog praga. Tamo je čitavo veče proveo za ugaonim stolom, potopljen u gust duvanski dim, usiljene osmehe i beskrajne razgovore sa piscima, pesnicima i pesnikinjama koji su recitovali svoje stihove uz neprestano dosipanje vina, viskija i piva u čaše.

Kada se konačno istrgao iz tog iscrpljujućeg društva i zakoračio u svoju hladnu kamenu kuću, nije otišao na spavanje. Nastavio je sam. Ostao je budan duboko u noć uz piće pored kamina, dok se mrak razlivao u tešku, neprozirnu senku, a huka mora napolju mešala sa olovnom tišinom sobe.

Sve je počelo ubrzo nakon toga.

Na mokrim kamenim stepenicama ispred samih vrata pratio ga je list papira. Nije ga zapanjilo to što je bio suv uprkos slanoj kiši, već stil. Kao pisac i kritičar, prepoznao je taj ritam rečenice, vrlo preciznu upotrebu interpunkcije, onaj mračni, zaboravljeni ton. Bio je to ključni odlomak iz prvog poglavlja njegovog sopstvenog romana koji je napisao pre tačno dvadeset godina i za koji je verovao da ga je zauvek zakopao u prošlosti. Ali te rečenice, nekada puki plod mašte, sada su sa jezivom preciznošću hvatale njegovu trenutnu stvarnost.

​"Uzeo je papir drhtavim prstima, nesvestan da bura napolju samo oponaša haos koji mu upravo proždire um. Srce mu je preskočilo kada je shvatio da čita sopstvenu presudu."

Bacio je papir. Osvrnuo se po polumraku. Pogled mu je nakratko pao na zid iznad kamina, gde je visila velika slika u ulju ~ portret njegove bivše, davno izgubljene velike ljubavi. Slikana u danima kada je svet još imao smisla, uvek ga je smirivala. Njene tamne oči gledale su pravo u njega.

Da bi presekao svaki strah, okrenuo je teški ključ u bravi, a zatim preko čitave širine hrastovih vrata spustio masivnu drvenu gredu ~ jak zasun ukopan u sam kamen zida. Niko nije mogao da uđe. Seo je ponovo za sto, dopunio čašu i čekao.

Ali uoči samog svitanja, na jastuku, pored njegove glave, osvanula je nova stranica. Bio je to vrlo uznemirujući detalj iz kulminacije romana, odlomak u kom njegov tragični junak gubi korak sa razumom. Papir je mirisao na vlagu i tamjan.

​"Sedeo je na podu, krvareći iz dlana koji je isekao na srču, grčevito stiskajući hladan metal noža. Verovao je da će tako poseći nevidljive niti kojima ga Tvorac pomera. Mislio je da je sam u kući. Nije shvatao da autor uvek diše istom prostorijom u kojoj umire njegov glavni lik."

Pogledao je u svoj levi dlan ~ iz njega je zaista kapala krv na razbijeno staklo čaše koje nije ni primetio na podu. U desnoj ruci držao je težak kuhinjski nož. Sve se odigravalo u slovo isto kao u delu koje je stvorio pre dve decenije.

"Ko je unutra?!" - viknuo je u prazno. Odgovorila je samo bura, udarajući u zidove tolikom silinom da se krunio malter. Počeo je da para jastuke, da pomera ormane, tražeći uljeza. Zadihan, okrenuo se ka slici na zidu, tražeći u njoj tračak spokoja.

​I tada se desilo. Žena na platnu mu je namignula.

Trgao se nazad, trljajući oči krvavom šakom. Kada je ponovo podigao pogled, lice sa slike bilo je nestalo. Žena u ulju promenila je pozu ~ sada mu je bila okrenuta leđima, gledajući duboko u naslikanu, crnu pučinu iza sebe, potpuno isto kao u onom najmističnijem prolazu iz sredine njegovog romana, gde slikani lik postaje kapija ka onostranom.

​Došao je do zida. Sobe više nije bilo, samo tesnac u kom ti upečatljivi delovi njegovog zaboravljenog romana diktiraju svaki njegov dah. Nije više bilo prostora za proveru ili logiku.

Poslednja poruka čekala ga je ispisana na ogledalu iznad umivaonika, sasušenom krvlju. Prepoznao je rukopis ~ petlju na slovu g, nervozni potez na kraju rečenice. Bio je to sam kraj, antologijski završetak njegovog romana koji je potpisao pre dvadeset godina.

​"Otvoriće vrata i zakoračiti u talase. Ne zato što to želi, već zato što priča mora da se završi."

Razbio je ogledalo mesinganim svećnjakom, ali mirisa i straha nije mogao da se oslobodi. Prišao je ulaznim vratima, podigao tešku drvenu gredu, okrenuo ključ i širom otvorio hrastova krila. Bura ga je zapljusnula ledenom posolicom, grizući ga za lice i puneći mu usta ukusom soli. Pred njim se prostiralo crno, poddivljalo more, a na samoj ivici prve stepenice, u tami koja je gutala sve pred sobom, stajali su otisci mokrih stopala koji nisu vodili iz kuće ~ već su ulazili u nju, ostavljajući za sobom krvave tragove.

Podigao je pogled ka prozorima sprata. Gore, kroz zavesu koja je divlje lelujala na promaji, videla se treperava, sablasna svetlost sveće i dve siluete koje su stajale tik uz staklo, uz sam prozor, nemilosrdno gledajući dole u njega dok se borio sa vetrom.

​Videvši taj prizor, svest mu se konačno raspala... Odgurnuo se sa stene na kojoj je stao i bacio se direktno sa stene u penušavi bezdan...

fot. - googl
1 / 1

— fot. - googl

Zoran ĐurovićSvi radovi autora

Komentari 0

Još nema komentara.