Roman nije samo ispričana priča

O razlici između čitljivosti i književne vrijednosti

Za pisanje istinski vrijednog romana potrebno mnogo više od dobre ideje, zanimljive radnje i umijeća da zainteresuje čitaoca.

Roman je velika književna forma i, po mom shvatanju, zahtijeva dugotrajno posvećivanje svijetu koji pisac stvara. Potrebno je vrijeme da se taj svijet upozna, da se njegovi likovi razviju, da njihovi postupci dobiju psihološku uvjerljivost, da se uspostave odnosi među njima i da se sve pojedinačne sudbine povežu u jednu složenu cjelinu.

Danas, međutim, svjedočimo pravoj produkciji romana. Autori objavljuju po dva romana za godinu ili dvije. Mnogi od tih rukopisa imaju lijepo razvijenu radnju, pitku naraciju i umijeće pripovijedanja koje čitaoca lako uvodi u priču. Takve knjige često se čitaju bez napora, ali ostaje pitanje: koliko se iza te čitljivosti nalazi stvarne književne dubine?

Jer roman nije samo niz događaja koji vode ka raspletu. Nije dovoljno osmisliti nekoliko upečatljivih likova, postaviti ih u zanimljive okolnosti i provesti kroz niz iskušenja. Potrebno je stvoriti cjelovit život, sa njegovim protivrečnostima, nepredvidivostima, unutrašnjim lomovima i neizvjesnostima.

U mnogim savremenim romanima primjećuje se nedovoljna slojevitost opisa, ograničen broj likova i nedostatak širine društvenog i psihološkog konteksta. Likovi su često postavljeni tako da služe unaprijed zamišljenoj ideji, umjesto da iz vlastite prirode razvijaju priču. Njihove sudbine kao da su podređene tezi koju pisac želi da dokaže.

Posebno je zanimljiva pojava tematske manipulacije. U romanima koji se bave položajem žene na ovim prostorima često se susrijećemo sa pretjeranom idealizacijom ženskog lika, uz istovremeno pojednostavljivanje ili demonizovanje muškog. Žena postaje simbol snage, žrtve, mudrosti i moralne nadmoći, dok muškarac nerijetko ostaje sveden na nosioca krivice, nasilja, ograničenosti ili društvene nepravde.

Naravno, književnost ima pravo da govori o nepravdi, potčinjenosti i istorijskim iskustvima žena. Ali književni lik ne postaje uvjerljiviji time što ga pisac unaprijed proglasi moralno superiornim. Ni žena ni muškarac ne mogu se svesti na ideološku funkciju. Čovjek je mnogo složeniji od svake teze koja se o njemu može izreći.

Sličan problem postoji i u romanima istorijske tematike. Umjesto da istorijski događaji budu sagledani u svojoj složenosti, sa različitim motivima, interesima, stradanjima i ljudskim zabludama, pisac se često opredjeljuje za jednu stranu koju glorifikuje, dok drugu prikazuje kao isključivog nosioca zla. Tako istorija postaje sredstvo potvrđivanja unaprijed izabranog stava, a književnost gubi mogućnost da bude prostor suočavanja sa složenom ljudskom prirodom.

Upravo tu se otvara razlika između romana kao čitljive priče i romana kao ozbiljnog književnog ostvarenja.

Dovoljno je prisjetiti se velikih romana svjetske književnosti.

U Tolstojevom "Ratu i miru" ne postoji samo priča o ratu, ljubavi i porodici. Pred čitaocem se otvara čitava epoha. Istorijski događaji, društveni odnosi, porodični život, filozofska pitanja, ljubavne i egzistencijalne dileme prepliću se u ogromnoj panorami ljudskih sudbina. Likovi nijesu samo učesnici radnje. Oni imaju svoje unutrašnje svjetove, zablude, slabosti, promjene i protivrječnosti.

Kod Dostojevskog, naročito u "Braći Karamazovima" i "Zločinu i kazni", radnja je samo jedan sloj romana. Ispod nje se odvija neprestana borba ideja, savjesti, vjere, sumnje, krivice i slobode. Njegovi likovi nijesu ilustracije piščevih stavova. Oni su samostalne svijesti, sposobne da se suprotstavljaju, da protivreče i samom autorovom pogledu na svijet.

Upravo je književni teoretičar Mihail Bahtin u Dostojevskom prepoznao izuzetnu polifoniju romana – mnoštvo samostalnih i međusobno suprotstavljenih glasova koji se ne stapaju u jedan konačni sud. To je jedna od važnih osobina velikog romana: mogućnost da različiti ljudi i njihovi svjetovi postoje u istoj knjizi, a da nijesu prisiljeni da govore istim jezikom i zastupaju istu istinu.

Naravno, ne mora svaki vrijedan roman biti obiman, imati veliki broj likova ili obuhvatati čitavu epohu. Postoje izuzetni kratki romani, kao i romani sa malim brojem protagonista. Nije veličina knjige mjerilo njene vrijednosti. Ali i u takvim djelima mora postojati ona unutrašnja punoća koja se ne može nadomjestiti samo zanimljivom pričom.

Vrijednost romana ne mjeri se brojem stranica, vremenom potrebnim da se napiše niti brojem objavljenih naslova. Mjeri se književnom snagom koji ostaje iza njega.

Možda je upravo u tome razlika između romana koji se pročita i zaboravi i romana kojem se vraćamo. Prvi nam je ispričao priču. Drugi nam je otvorio jedan svijet i učinio da u njemu prepoznamo nešto od sopstvenog života.

A za stvaranje takvog svijeta potrebno je mnogo više od talenta za pripovijedanje. Potrebni su znanje, iskustvo, imaginacija, strpljenje, sposobnost posmatranja i, iznad svega, spremnost da se čovjeku pristupi bez unaprijed donesenog suda.

Pisac ne smije da bude sudija svojim likovima. Njegov zadatak je da ih razumije, čak i onda kada ih ne opravdava.