Odakle znam

Sudbina ili šta li je

„Sudbina miješa karte, a mi igramo.“

(Artur Šopenhauer)

U ovoj jednostavnoj misli sadržana je jedna od najstarijih čovjekovih dilema: koliko je naš život proizvod slobodne volje, a koliko unaprijed ispisan scenario čije granice ne možemo da sagledamo.

Da li sudbina uopšte postoji ili smo je izmislili kako bismo objasnili događaje na koje nedovoljno utičemo?

Čovjek odvajkada pokušava da pronikne u tajnu sopstvenog postojanja. Traži uzroke u zvijezdama, predskazanja u snovima, znakove u slučajnim susretima i neobičnim podudarnostima.

Pokušava da pronađe red u onome što mu se često čini kao haos.

Kada mu se dogodi nešto dobro, govori o sreći, a kada ga zadesi nesreća, često je opravdava sudbinom. Kao da je lakše prihvatiti da postoji neka nevidljiva sila koja upravlja našim životima nego priznati da se mnogo toga događa bez ikakvog višeg razloga.

Još su stari Grci sudbinu zamišljali kao silu kojoj ni bogovi nijesu mogli potpuno da se odupru.

Tri Mojre – Klota, Lahesa i Atropa – simbolično su predstavljale čovjekov životni put. Jedna je prela nit života, druga određivala njenu dužinu, a treća je presijecala. U toj mitološkoj predstavi čovjek nije bio gospodar ni početka ni kraja svog postojanja.

Ali na toj dužini niti, dok je Atropa ne presiječe, čovjek ipak u dobroj mjeri gospodari svojim životom.

Proročice su bile posrednice između poznatog i nepoznatog, između ljudske svijesti i tajanstvenih sila koje su navodno upravljale svijetom.

Pitija u Delfima izgovarala je proročanstva u zagonetnim formulacijama, ostavljajući ljudima da sami tumače njihovo značenje, dok je Sibila nosila dar viđenja budućnosti, ali i teret znanja koje nije nužno donosilo sreću.

Posebno je potresna sudbina Kasandre, kojoj je Apolon podario sposobnost proricanja, a zatim je osudio da joj niko ne vjeruje. Ona je vidjela ono što drugi nijesu mogli, upozoravala na nesreće, ali je njena istina ostajala bez odjeka.

U toj priči krije se i jedna duboka poruka: nije uvijek najveća nesreća neznanje, već spoznaja da neka dešavanja ne možemo promijeniti. Znati šta dolazi, a biti nemoćan da to spriječiš, možda je jedan od najtežih oblika čovjekove nemoći.

Ali šta ako budućnost nije zapisana? Šta ako karte koje „sudbina miješa“ nijesu konačan raspored događaja, već splet okolnosti, mogućnosti koje tek našim postupcima dobijaju određeno značenje?

Čovjek ne bira porodicu u kojoj će se roditi, vrijeme, mjesto, nasljeđe, niti sve okolnosti koje će ga oblikovati. Ne bira uvijek ni susrete koji će mu promijeniti život, ljubavi koje će ga uzdići ili povrijediti, gubitke koji će ga obilježiti.

Dvoje ljudi mogu dobiti gotovo iste životne karte, a odigrati potpuno različite partije. Jedan će u porazu pronaći razlog za odustajanje, drugi podsticaj da počne iznova. Jedan će nesreću pretvoriti u gorčinu, drugi u iskustvo. No ni to ne znači da je svee stvar karaktera i lične odluke. Postoje udarci koji nadilaze ljudsku snagu, okolnosti koje su nepravedne i gubici koji se nikada ne mogu nadoknaditi. Ipak, čak i tada ostaje pitanje kako ćemo nositi ono što nam je život nametnuo.

Vjerovanje u sudbinu može biti način da čovjek uspostavi unutrašnji red u svijetu koji često ne nudi objašnjenja. Ono može donijeti mir, ali i postati izgovor za pasivnost. Ako je sve unaprijed određeno, čemu trud, odluke i odgovornost?S druge strane, uvjerenje da sve zavisi isključivo od nas može biti jednako opterećujuće, jer čovjeku pripisuje krivicu čak i za ono nad čim nije imao nikakvu kontrolu.

Naš karakter, iskustvo, strahovi, želje i sposobnost da prepoznamo priliku učestvuju u oblikovanju naših života. Svoje živote mijenjamo odlukama, ali ponekad tek mnogo kasnije prepoznamo da li su te odluke bile prave ili ne.

Kada bismo unaprijed znali sve što nas čeka, život ne bi bio izazov, niti bi čovjek tragao za njegovim smislom.

Čini se ipak da je sudbina ime koje smo nadjenuli nepredvidivostima života.

Možda postoji samo beskrajna mreža uzroka i posljedica, u kojoj se naša sloboda neprestano sudara sa slobodom drugih ljudi i okolnostima na koje ne možemo uticati.

Možda je najtačnije reći da nam život podijeli okolnosti, a mi im svojim izborima dajemo pravac i značenje. Koliko je u tome naše slobode, a koliko nečeg što nas nadilazi, ne znamo.

I upravo je ta tajna ono što nas tjera da se neprestano pitamo: jesmo li tvorci svoje sudbine ili samo putnici na putu koji ne poznajemo do kraja, pa nam je u nekim životnim dešavanjima lakše reći da je to stvar sudbine.

Bilo kako bilo, iako me ova Šopenhauerova misao s početka teksta inspirisala, ja sam odlučila da napišem ovaj tekst, a možda je sudbina umiješala svoje prste i učinila da baš sad pročitam ovu njegovu misao.

Odakle znam.