Ostavi dobar trag

Zanimljiva je rečenica koju su u Crnoj Gori ponekad govorili povodom nečije smrti:

„E da je valja’, ne bi umro.“

 Na prvi pogled, ta rečenica zvuči surovo, balkanski ironično i grubo..Reklo bi se da obezvređuje pokojnika kao ljudsko biće, kao da mu se i u smrti sudi.

Međutim, u dubljem, filozofskom smislu, ta misao ne govori o biološkoj smrti, nego o nečemu mnogo složenijem-o prolaznosti tijela i mogućoj neprolaznosti kroz djelo i karakter.

 Svaki čovjek je osuđen na smrt, to je zakon prirode koji ne poznaje izuzetke. Ali ono što ostaje iza čovjeka - njegova riječ, njegovo djelo, njegova čestitost, dobrota, plemenitost ili junaštvo - može mu podariti trajanje koje nadilazi fizički kraj.

U tom smislu, smrt ne poništava čovjeka u potpunosti. Ona zatvara njegov fizički život, ali ne mora zatvoriti njegovo trajanje.

 Zato se ova rečenica može razumjeti kao misaono bliska poznatoj tvrdnji Sartrea:

  „Čovjek nije ništa drugo do ono što od sebe učini.“

 Vrijednost života ne mjeri se samim trajanjem, nego sadržajem. Ne može se izbjeći smrt, ali se može izbjeći zaborav - tragom koji ostavljamo iza sebe.

Taj trag ne moraju biti velika, univerzalna djela koja ulaze u istoriju. Ponekad su to čvrste etičke vrijednosti - čast, poštenje, uspravnost u teškim vremenima, ili način na koji si bio otac, majka, prijatelj ili komšija. Ako iza tebe ostane lijepo sjećanje, onda tvoj život nije bio uzaludan.

 Zato tu misao treba imati na umu dok smo živi. Jer nije svejedno ni poslije - ako ni tvoje potomstvo nema po čemu da te pamti i da se diči od koga je poteklo.

U tišini koje dolazi poslije smrti, jedino što govori u naše ime jeste ono što smo za života bili.