DEPRESIJA I OPTIMIZAM U POEZIJI

Poezija nastaje iz empirijskog iskustva pjesnikovog, tj. na ličnom posmatranju i emotivnom doživljaju, poimanju sebe i svega oko sebe, a ne po ustanovljenim tvrdnjama i saznanjima.

Zato je pjesnik tragač, u stalnom traganju između smisla i besmisla. Čak i kad piše deskriptivnu poeziju, iskusan pjesnik unosi dubinu, tj. filozofsku promisao o povezanosti slike (pejzaža) sa sobom, sveopštim jedinstvom i kretanjem.

Svojim pjesničkim javom, pjesnik ustvari traga za smislom svoga, ljudskog i sveopšteg postojanja. To je veliko pitanje na koje filozofija i književnost, pa samim tim i poezija, nemaju konačan odgovor. Tako kroz svoje nekad depresivno, nekad optimističko gledište, a najčešće spojem jednog i drugog - što je i najprimjerenije - stvaraoci posmatraju život.

Depresija u poeziji često proizlazi upravo iz tog osjećaja besmisla, prolaznosti i samoće, iz osjećanja da svijet oko pjesnika, i u njemu samome, tone u tminu. Mnogi veliki pjesnici, naši i strani, poznati su po svojim melanholičnim, depresivnim i tjeskobnim stihovima:

○ Vladislav Petković Dis:

„I sve mi je tuga, i sve mi je san, i srce mi trune, i duša mi spi.“

○ Silvija Plat:

„Umrijeti je umjetnost, kao i sve drugo. Ja to radim izvanredno dobro.“

○ Edgar Alan Po:

„I duša iz sjene što na podu leži Dići se neće – nikada više!“

Nasuprot takvim osjećanjima stoji optimističko gledanje - ne naivno, već prosvijetljeno, koje se temelji na svijesti o prolaznosti, ali i ljepoti, vjeri, ljubavi i nadi, osjećanjima koja tu prolaznost nadvisuju:

○ Jovan Dučić:

„Sreća nije u stvarima, nego u nama; nije u onome što imamo, nego u onome što jesmo.“

○ Branko Radičević:

„Poletarci, nek vas prati pesma, radost, srećni dani.“

○ Vilijam Vordsvort:

„I tada mi se srce ispuni radošću, i zapleše sa narcisima.“

○ Emili Dikinson:

„Nada kao neugasiva, blaga snaga u svakome od nas.“

Na jednoj strani depresivna pjevanja, na drugoj optimistička, u konačnom se prepliću i daju sliku samog života. Nije li život upravo to - spoj tuge, boli, patnje, radosti, ljubavi, nade i ljepote?

Tako je Tin Ujević u istoj pjesmi, „Svakidašnja jadikovka“, spojio depresiju i optimizam, te sve ovo o čemu pišem savršeno sublimirao u njoj. Na početku pita:

„Tko sam? Što sam? Kuda idem?Kuda putuju ove sjene?“

- a na samom kraju, uprkos svemu, poručuje:

"Al’ kad mi jednom bude dosta, i kad me život sasvim shrva, ja ću, znaj, opet klicati: Život je divan!“