NEMJERILA SLOBODE

Pjesnička inspiracija nije tek slučajan blijesak misli, niti prolazni zanos probuđen trenutkom, ona je, u svojoj suštini, vrhunska uzvišenost uma. U tim najfinijim, eteričnim sferama ljudske svijesti, tamo gdje se brišu granice između opipljivog i neuhvatljivog, nastaje istinska poezija.

Sve što nosimo duboko zaključano u nama - naši skriveni nemiri, prećutane tuge i neizrečene ljubavi - ali i sve ono što nas okružuje u spoljašnjem svijetu, jeste neprestana, tiha provokacija bića da se pjesnički oglasi.

Svaki titraj jesenjeg vjetra, sjenka na zidu ili tuđi korak na ulici, kriju u sebi zametak novog stiha, čekajući pjesnika da ih otrgne od zaborava.

Biti stvaralac znači upustiti se u duboko, beskompromisno traganje kroz sopstveno biće. To je plovidba po unutrašnjim lavirintima koja nas često ostavlja bez konačnih, odgovora.

Tamo gdje razum ućuti pred neshvatljivimegzistencijalnim tajnama, nastupa poezija. Ona te tišine i nedorečenosti naslika čistom emocijom, upečatljivom slikom ili raskošnom imaginacijom.

Veliki francuski pjesnik Persi Biš Šeli je tu vrstu uzvišene transformacije opisao ovako:

„Poezija podiže veo sa skrivene ljepote svijeta i čini da obične stvari postanu kao da nijesu obične.“

Mislim da svaki čovjek u sebi nosi pjesnički potencijal. Svi mi, ma gdje prostorom bili rasuti i u ma kojem istorijskom vremenu da smo živjeli i živimo, dijelimo iste arhetipske sudbine, iste čežnje i identične egzistencijalne lomove.

Bol majke, samoća neshvaćenog pojedinca ili ushit prve ljubavi jednako bole i griju pod nebom Podgorice, u tišini neke zemunske biblioteke ili pod svjetlima svjetskih metropola.

Upravo zato istinska umjetnost briše geografske, vremenske i sve druge vještačke granice koje su ljudi postavili među sobom. Ona pronalazi ono univerzalno ljudsko jezgro u svakome od nas.

Čuveni nobelovac Lorka je jednom zapisao:

„Poezija ne traži sljedbenike, ona traži suosjećajne partnere.“

Poezija je, dakle, zajednička kuća čovječanstva u kojoj niko ne smije ostati gladan bliskosti.

Da li će neko na kraju zaista postati pjesnik i ponijeti to uzvišeno zvanje, zavisi isključivo od njegovog urođenog dara, ali i od interesovanja i hrabrosti da taj svoj proživljeni doživljaj ili sudbinski događaj zapiše stihom, autentično i originalno.

Dar je spremnost da se oslušne ono što drugi ne čuju i da se položi na bjelinu papira, da bi ga drugi doživjeli kroz svoju percepciju. Lijepo je to primijetila velika američka pjesnikinja Erika Jang:

„Pjesnik je onaj koji ima dar za jezik i sposobnost da iz podsvijesti izvuče materijal koji nas povezuje sa svima ostalima.“

Zapisati doživljaj stihom znači dati mu vječnost, prevesti ga preko mosta prolaznosti i omogućiti mu da postane dio zajedničke biografije čovječanstva.

Poezija je, na kraju, ono konačno razdanjivanje uma koje nas uči da, uprkos svim teškoćama koje prate stvaraoca, ostanemo vjerni čistoj riječi i *nemjerilima slobode stvaranja.

* iz moje poezije