Božanska nit

Gdje nastaje umjetnost, zbog čega i kako se manifestuje u biću stvaraoca, a potom eksponira izvan njega? Šta je to što pokreće čovjeka da svoje unutrašnje svjetove pretoči u riječ, sliku, zvuk ili pokret?

Na ova kompleksna filozofska pitanja nije moguće dati konačan odgovor. Ona otvaraju prostor za neograničeno istraživanje i razmišljanje, jer umjetnost, baš kao i čovjek koji je stvara, izmiče jednostavnim definicijama.

Lično vjerujem da je umjetnost, odnosno stvaralački potencijal, prisutna u svakom čovjeku. Utкаna je u emocije, u našu percepciju svijeta, u reakciju na ljepotu, u potrebu da tragamo za smislom unutar sebe i izvan sebe. Ipak, ne ispoljava se kod svih na isti način, niti svako ima potrebu da svoje doživljaje izrazi umjetničkim sredstvima.

Priroda i čovjek neodvojivo su povezani. Čovjek je dio prirode, a istovremeno biće koje je u stanju da je posmatra, doživljava, tumači i o njoj stvara vlastite predstave. Posebno mjesto u tom procesu pripada riječi. Njome možemo imenovati ono što osjećamo, sačuvati doživljaj od zaborava i prenijeti ga drugome. Riječ postaje most između unutrašnjeg svijeta pojedinca i svijeta koji dijeli sa drugima.

To, naravno, ne znači da su osjećanja i sposobnost komunikacije isključivo ljudska svojstva. I druga živa bića osjećaju, uspostavljaju odnose, komuniciraju i prolaze kroz ciklus rađanja, razvoja i umiranja. Njihove načine doživljavanja svijeta ne možemo u potpunosti sagledati iz ljudske perspektive.

Ali ako je stvaralački potencijal svojstven čovjeku, šta je to što nekoga pokrene da ga prepozna i razvija? Zašto neko osjeti potrebu da svoja traganja, misli i emocije pretoči u pjesmu, priču, sliku, muziku ili filmsku umjetnost, dok neko drugi iste te doživljaje izražava na sasvim drugačiji način?

Možda je riječ o snažnom emotivnom naboju, o boli ili radosti, o susretu sa voljenim bićem, o oduševljenju pred ljepotom prirode, o nekom iskustvu koje čovjeka iznutra uzdrma i ne dopušta mu da ostane nijem. Takav trenutak ne mora nužno biti dramatičan. Ponekad je dovoljan jedan pogled, slutnja, pitanje bez odgovora ili neznatna pojedinost koju drugi i ne primijete.

Ipak, sam doživljaj nije dovoljan da nastane umjetničko djelo. Potrebni su dar opažanja, stvaralačka imaginacija, umješnost i rad. Obrazovanje, čitanje, susret sa djelima drugih umjetnika, iskustvo i sazrijevanje mogu produbiti ono što je u čovjeku tek začeto. Talent otvara mogućnost, ali je stvaralački rad taj koji tu mogućnost ispituje, oblikuje i dovodi do izraza.

U tom procesu prepoznajem nešto što bih nazvala božanskim drhtajem: trenutak u kojem se unutrašnji svijet čovjeka pokrene i potraži svoj oblik izvan njega. Ne mora se taj doživljaj tumačiti kao dar Boga. Neko će ga povezati sa tajnama ljudske svijesti, neko sa prirodom i njenim zakonitostima, a neko sa nečim što nadilazi granice našeg razumijevanja. Možda se upravo u toj različitosti tumačenja krije dio tajne stvaralaštva.

Kako god ga objašnjavali, ostaje zadivljujuća mogućnost da ono što nastaje u jednom čovjeku dotakne drugog, često nepoznatog, udaljenog vremenom i prostorom. Lično iskustvo postaje zajedničko, pojedinačna emocija prepoznata u tuđem biću, a riječ napisana u jednom trenutku nastavlja da živi u drugim vremenima. Stvaralac tako povezuje svoj unutrašnji kosmos sa kosmosom izvan sebe, ostavljajući trag koji će ga može nadživjeti.

Oni u kojima se ne probude umjetnički porivi nijesu zbog toga uskraćeni za kreativnost. Ona se može ispoljiti u nauci, zanatstvu, odnosu prema ljudima, rješavanju problema, vaspitanju djece i mnogim drugim oblastima života. A i kada sami ne stvaraju umjetnička djela, ljudi mogu u njima prepoznati vlastite osjećaje - utjehu, radost, pitanju... ili nove načine razumijevanja svijeta. Umjetnost ne pripada samo onome ko je stvara, ona se dovršava i u susretu sa onim ko je prima.

Ako hranu za tijelo nalazimo u prirodi, hrana za dušu može se pronaći i u umjetnosti, u njenoj sposobnosti da nas uzdrma, utješi, suoči sa nama samima ili nam otkrije ono što nijesmo umjeli da imenujemo.

Među svim njenim oblicima, poeziju doživljavam kao posebno tananu, a snažnu nit. U malo riječi ona može sažeti čitav jedan unutrašnji kosmos, može povezati ono što je naizgled nespojivo, dati glas neizrecivom i učiniti da se u tuđem stihu prepoznamo kao u ogledalu.

Možda nikada nećemo do kraja saznati gdje i kako umjetnost počinje. Ali dok god čovjek osjeća potrebu da ono što ga nadilazi izrazi, podijeli i ostavi drugima, ta će se nit pružati između njega i ostatka svijeta.