Neshvaćeni genije (satira)

Rašo je bio povučen mladić, skromnog izgleda i melanholičnog pogleda.

U školi je bio dobar đak, najviše ga je zanimala fizika, ali nije se ni tu mnogo isticao.

U drugom srednje se zaljubio u drugaricu iz razreda, krupnu djevojku, rumenog lica. Zabavljali su se neko vrijeme. Bez obzira na to što je bila visočija od njega, i kao što rekoh, krupne građe, Rašo ju je zvao Malena.

Kada ga je Malena ostavila, razdirala ga je bol i teška nevjerica. Tada je napisao prvu pjesmu. Bila je to iskrena ljubavna jadikovka.Zatim, drugu, treću... mnogo takvih istih ljubavnih, da bi porastao u njenim očima, doduše, ona se više nije osvrtala na njega.

Odštampao je prvu zbirku,„Kosmička propast“. Naslov je odgovarao u potpunosti gubitku koji je pretrpio, a koji je smatrao katastrofom kosmičkih razmjera.

Publikovao je zbirke, o svom trošku, jednu za drugom, osam za pet godina i tri dana.

Za to vrijeme se promijenio, nabacio neki crveni šal, koji je nosio i zimi i ljeti, a na uska ramena stari izlizani sako od somota, sa zakrpama na laktovima, kao izuzetan detalj pjesničkog luka.

Pustio je rijetku kosu do ramena i vezao je u rep koji je djelovao kao opalo pero sa repa neke svrake. Htio je pustiti i bradu, bez brade ništa, ali je bio gotovo ćosav.

U društvu je uz teatralne pokrete govorio prenaglašeno sporo ili previše dramatično, čak i kada naručuje kafu ili priča o vremenu, što je bilo rijetko. Obično je pričao o svojim djelima, do te mjere da su ga mnogi izbjegavali.

U pauzama pričanja je glumio odsutnost, zauzimao pozu zamišljenog poete i u trenucima iznenadne inspiracije vadio olovku i notes iz male torbice od skaja, koju je nosio o ramenu, gdje je stih hvatao da ne ispari.

Ako bi mu neko dao realnu kritiku i normalno lošu, na njegovu pjesmu, odmah bi to proglasio zavjerom lokalnih klanova, zavišću ili pričom o primitivnoj sredini.

Evo kako je izgledala promocija njegove skoro izašle osme knjige - „Osmi putnik ka crnoj rupi“:

Platio je salu u KC u svom gradu, za Orfeja, kako je sebi nađenuo ime, ništa nije skupo. Obmotao je svoj crveni šal tri puta oko vrata, iako je napolju bilo skoro trideset stepeni. Pogledao je u publiku i prebrojao glave. Bilo ih je tačno sedam: njegove majka, ujaka koji je došao samo zato što mu je Rašo obećao da će mu za vikend popraviti kosilicu, predsjednika lokalnog udruženja pčelara, dviju starijih gospođa, koje su ušle da se rashlade, i dvojice klinaca koji su promašili vrata tražeći školu stranih jezika. Ah, da, i osma, čuvara kulturnog centra.

„Ovo je velika stvar za kulturu našeg grada“, šapnuo je Rašo liku koji mu je pisao recenziju. Taj mu je uzeo sto pedeset eura da sroči dvije stranice teksta i večeras kaže par riječi, pod uslovom da mu ime na plakatu bude krupnije napisano od Rašovog.

Promocija je počela tako što je autor izašao i najavio sebe. Hodao je sporo, dramatično, kao da nosi svu muku ovog svijeta na leđima. Potom je sjeo je za sto, zabacio glavu i fiksirao pogled u pod, čekajući da aplauz utihne. Aplaudirala je, doduše, samo njegova majka.

Recenzent je uzeo mikrofon i sljedećih dvadeset minuta ređao stručne izraze koje niko od prisutnih nije razumio, pričajući o nekakvim kosmičkim kricima i dubinama Rašove duše, refleksivnoj poeziji, o suštini i formi, o naraciji i ritmičkoj usklađenosti, metrici i ukrštenoj rimi... od čega gotovo ničega nije bilo u Orfejovoj knjizi.

Ujak je zaspao već kod treće rečenice, a pčelar je samo glasno uzdisao i gledao u sat. Onda je Rašo opet ustao, da čita. Uperio je prst ka plafonu, uzeo vazduh i počeo da recituje pjesmu o svojoj neshvaćenoj usamljenosti. Glas mu je skakao od šapata do nekakvog čudnog krika koji je probudio ujaka i preplašio one klince, pa su se odmah iskrali napolje. Ostalo ih je šestoro. To je poremetilo simboliku, koju je nesvjesno svojim prisustvom čuvar objekta uskladio sa naslovom zbirke.

Kod najtužnijeg stiha, Rašo je teatralno bacio papir na pod, valjda da pokaže koliko je uzbuđen. Pročitao je dvanaest pjesama umjesto tri, a onda ponosno rekao da publika može da postavlja pitanja. Nastao je mučni tajac. Čulo se samo kako zuji stara cijev u neonskoj lampi na plafonu. Pošto niko nije digao ruku, Rašo je riješio da odgovori sam sebi:

„Znam da se pitate odakle mi tolika inspiracija“, rekao je gledajući u gospođe koje su o nečemu poluglasno raspravljale, „to je teret, moji prijatelji. Pisati u ovakvom svijetu znači patiti svakog dana, krvariti i stradati.“

Ta izjava je opet trgla ujaka iz sna – „Ko, što, gdje krvari? Evo me!“- uzviknuo je i krenuo ka Rašu i recenzentu.

Kada se sve završilo, Orfej je sjeo za sto, otvorio penkalo i čekao da potpiše knjige. Niko nije prišao.

Ujak je žurio na autobus, pčelar je morao da obiđe košnice, a one dvije gospođe su samo ljubazno klimnule glavom i izašle. Čuvar se odmah negdje izgubio. Jedini kupac bila je majka, koja je uzela pet komada da podijeli komšinicama sa kojima ponekad pije kafu.

Rašo je polako spakovao preostalih sto devedeset pet knjiga nazad u kartonske kutije, popravio šal i izašao na ulicu.

Pogledao je u nebo, uzdahnuo i rekao sam sebi kako ova sredina jednostavno još nije spremna za njegovu visoku književnost.

Uprkos svemu, bio je duboko zadovoljan što je opet ispao neshvaćeni genije.