Putovanja

Dođeš odnekud na ovaj svijet, nimalo slučajno. Vjerovatnoća da se tu obreteš baš ti i takav, sa svojim genetskim kodom, svojim licem, svojim tijelom, gotovo je nezamisliva. A izgleda jednostavno: Udahneš, otvoriš oči i ugledaš svijet oko sebe, ili on tebe. Svejedno.

U početku ne znaš da putuješ. Ne znaš ni odakle si došao ni kuda ideš. Tek kasnije počinješ da postavljaš pitanja, potom postaješ ukleti tragač.

Svo vrijeme koje ti je darovano potrošiš tragajući kroz sebe i izvan sebe za nečim što nikada ne nađeš u cjelosti. Ponekad pomisliš da si stigao do odgovora, a onda shvatiš da si samo otvorio novo pitanje.

Možda je to čovjekova posebnost: neprestano pokušava da dopre do nečega što mu izmiče upravo onda kada pomisli da mu je najbliže.

Mišel de Montenj je zapisao da je filozofirati zapravo učiti kako umrijeti. Čudna misao, ali možda smrt i nije suprotnost životu. Možda je samo drugi oblik istog putovanja.

Dođeš, otvoriš oči, putuješ, a onda ih jednog dana zatvoriš, i opet putuješ u nepoznato.

Ne znamo šta se tamo dešava. Ne znamo postoji li nešto poslije posljednjeg izdaha ili ne postoji ništa. Ne znamo da li je smrt kraj, prelazak ili granica iza koje naš jezik i naše iskustvo više ne vrijede.

Ludvig Vitgenštajn je zapisao:

„Smrt nije događaj u životu: mi ne doživljavamo smrt.“

Možda je upravo to razlog zbog kojeg o smrti možemo samo govoriti izdaleka. Možemo gledati kako drugi odlaze, možemo zamišljati vlastiti odlazak, ali ne možemo zakoračiti preko te granice i vratiti se sa svjedočenjem.

(Pade mi na pamet ona pjesma „Zenica Blues“ grupe Zabranjeno pušenje:

„Ali Hakija nikad neće sa Bara / Sa Bara se niko ne vraća.“)

Postoji crta preko koje naš pogled ne dopire. A ono što je preko nje ne mora zbog toga biti prazno. Samo je izvan našeg iskustva. Tu se završava naše znanje.

Zato možda ne treba žaliti ni za čim što je bilo dio tog puta. Ne zato što je sve bilo dobro. Nije.Nego zato što ne možemo sagledati cijelo putovanje. Vidimo samo njegov dio.

Ne znamo ni zašto smo došli, a ipak smo došli. Ne znamo gdje ćemo otići, a ipak ćemo otići.Između te dvije nepoznanice nalazi se ono što zovemo život.

Možda je zato čovjek ukleti tragač: cijelog života pokušava da vidi preko crte koju ne može dosegnuti. I možda je njegova najveća zabluda što misli da mora pronaći konačan odgovor.

Smrt je možda samo nastavak puta preko granice koju ne možemo dosegnuti okom ni mišlju.

Samo ovaj put umjesto da otvoriš, zatvoriš oči, i opet odeš u nepoznato.