Jesi li to ti

Iako se pouzdano ne može tvrditi da je neku pjesmu generisala AI, pogotovo kada je pjesnik dovoljno vješt da je naknadno doradi, ipak postoje indicije koje mogu probuditi sumnju da je u nastanku pjesme korišćen algoritam.

Ne mislim pritom na jedan stih, jednu metaforu ili neobičnu riječ. Sumnja se javlja kada se u istom tekstu nagomila više takvih obilježja:

– neobične ili generičke metafore

– nagomilavanje „poetskih“ slika bez stvarne unutrašnje veze

– ritam i sintaksa karakteristični za generisani tekst

– mjesta na kojima se osjeća naknadno ljudsko preuređivanje

– ponavljanje obrazaca i apstraktnih imenica

– odsustvo autentičnog unutrašnjeg impulsa uz privid poetskog govora.

Često je mnogo apstraktnih riječi, a malo konkretne i individualne slike. Recimo: težina, uzdah, tmina, košmarno sjećanje, stvarnost, pitanja, glad za životom, istina, smrt, misao, spoznaja, vrijeme, molitva, stradanja, strah, odlazak...

To je riječnik koji AI veoma lako proizvodi kada dobije zadatak, recimo: „Napiši mračnu, filozofsku pjesmu o smrti, istini i neizbježnom kraju.“

Ali stvar nije u tome što su te riječi same po sebi loše. Poezija se njima može služiti i te kako uspješno, nego kada se one smjenjuju bez dovoljno precizne unutrašnje veze, kada jedna apstrakcija priziva drugu, a pjesma ne dobija stvarni život.

Ima i stihova koji zvuče kao „poetska formulacija“, ali značenjski nijesu sasvim čisti. Gramatički i semantički izraz ponekad djeluje kao da je napravljen da zvuči arhaično i pjesnički, a ne zato što je pjesnik imao stvarnu, preciznu potrebu da baš tako nešto kaže.

Tu se pojavljuju i logički skokovi koji mogu biti karakteristični za generisanu poeziju. Pjesnik onda može ubaciti neku riječ, promijeniti stih, dodati rimu ili arhaični izraz i tako dobiti tekst koji više nije lako prepoznati kao tipičan AI izlaz. Ipak, u njemu mogu ostati vidljivi različiti nivoi pisanja.

Zato nije presudan jedan stih, već ukupni utisak: generička apstraktnost, semantički labave metafore, neujednačen jezik, neobične formulacije i osjećaj da pjesma više simulira poetski govor nego što iz njega prirodno nastaje.

Gotovo po pravilu, naslov obećava mnogo više nego što pjesma na kraju uspijeva da ostvari. Ako je centralna metafora snažna, ona mora biti pripremljena, razvijena i dovedena do mjesta na kojem čitalac osjeti njenu neophodnost. U suprotnom ostaje samo lijepa najava nečega što pjesma nije do kraja iznijela.

A postoji još jedan znak koji je, meni kao čitaocu, možda i najzanimljiviji.

Ako pjesnika ili pjesnikinju pratite dugo vremena, ako poznajete njihov dosadašnji izraz, vrlo lako možete osjetiti kada se nešto naglo promijeni. Ne mislim na prirodan pjesnički rast.

Svaki ozbiljan pjesnik mora mijenjati svoj izraz, produbljivati teme i tražiti nove forme. Ali između prirodnog razvoja i potpune promjene autorskog glasa ipak postoji razlika.

Kada se odjednom pojave sasvim drugačiji ritam, drugačiji način građenja slike, izrazito filozofske teme koje su autoru ranije bile potpuno strane, pa čak i riječi i konstrukcije koje ne pripadaju njegovom dotadašnjem jeziku, čitalac ima pravo da se zapita:

- Jesi li to ti?

To pitanje nije optužba. Nije ni dokaz.

Ali jeste pitanje koje književnost, u vremenu generativne vještačke inteligencije, više ne može da izbjegne.