POGLEDAJ DOM SVOJ-PJESNIČE

Kako živimo u vremenu obesmišljenih vrijednosti, nepouzdanih informacija, rijaliti programa, nacionalnih trvenja i dubokih socijalnih razlika - gdje se iznevjereni narodni interesi vješto kriju pod plaštom demokratije – sasvim je očekivano da se savremeni pjesnik okrene upravo tim temama. U takvom ambijentu, angažovana poezija prestaje biti stvar izbora, ona postaje nasušna neophodnost.

Pjesnik ima moralnu dužnost da svojom poezijom iskreno i hrabro progovori o društvenim anomalijama i nepravdama. U toj borbi za istinu, dozvoljena mu je i upotreba „grubih riječi“, ma koliko se akademski poetolozi tome ponekad kruto protivili.

Zadatak poezije je i da bez cenzure opisuje svakodnevicu običnog čovjeka koji je prečesto gurnut na sam rub egzistencije, te da se svojim izrazom, sirovom emocijom i autentičnim doživljajem otvoreno suprotstavi ustaljenim i okoštalim književnim normama.

Upravo o toj dužnosti stvaralaca da ne ćute pred društvenim krizama govori i njemački dramski pisac i pjesnik Bertolt Breht

„U mračna vremena / Hoće li se pjevati? / Da, pjevaće se / O mračnim vremenima.“

Da bi to postigao, stvaralac se mora beskompromisno otrgnuti od nacionalnog i režimskog pjesništva. Svjedoci smo vremena u kojem se jeftini poeni ubiraju, a pjesničke nagrade dijele po pravilima koja su u potpunoj suprotnosti sa stvarnom estetskom i etičkom vrijednošću umjetnosti.

Mnogi danas pogrešno pokušavaju da svojim stihovima uđu u dušu naroda tako što manipulišu nacionalnom, vjerskom i svakom drugom podijeljenošću na ovim prostorima.

To su tek prevaziđene, prazne floskule koje se poturaju lakovjernim čitaocima, a takva poezija, lišena iskrenosti, nema i ne može imati nikakvu umjetničku perspektivu.

Na ovu ljudsku i umjetničku obavezu da se odbace lažne floskule i ogoli surova istina podsjeća nas i nobelovac Česlav Miloš:

„Uloga pjesnika je da zove stvari njihovim pravim imenima.“

Prošlo je vrijeme kada je poezija, kao i umjetnost uopšte, imala zadatak da bude prevashodno lijepa i dekorativna. Danas, ona u sebi mora da nosi jake poruke, naglašen bunt i neustrašive opise nimalo lijepih slika koje nas svakodnevno okružuju.

Međutim, da bi progovorio istinski slobodno, pjesnik mora biti isključivo svoj. On ne smije djelovati pod okriljem, uticajem ili u službi vlasti, političkih partija, vjerskih organizacija ili nacionalnih institucija koje nameću sopstvene dogme. Ovu opasnost od estradnih nagrada i umjetničkog kompromisa sa sistemom vizionarski je opisao Branko Miljković:

„Poeziju će svi pisati / Istina će prisustvovati u svim riječima / Na mjestu gdje je pjesma lijepa i prazna / Pjesnik će primiti nagradu / Ali će je odbiti jer se boji stida.“

(Još nijesmo, ili smo kod malo stvaralaca, primijetili takvu vrstu stida.)

Samo slobodan, samosvjestan i obrazovan čovjek - a samim tim i pjesnik koji posjeduje dar da se izrazi snažnije i dublje od drugih - može svojom jakom, nepokolebljivom riječju pokrenuti svijest i mijenjati stvari nabolje.