Hermetičnost u poeziji

Kada se pred čitaocem nađe pjesma koja se ne može razumjeti na prvo čitanje, prvi refleks je otpor, jer je danas su ljudi naviknuti na brze informacije i lako razumijevanje teksta. Pjesma se proglašava nerazumljivom, a njena zatvorenost, odnosno hermetičnost, karakteriše se kao estetska mana ili nedostatak komunikativnosti.

No, poeziji nije dužnost da objašnjava. Ako je jezik svakodnevice sveden na puki prenos informacija, poezija mora ostati utočište u kojem jezik ponovo postaje tajna i magija.

Hermetičnost, zato, nije zid izgrađen da bi odbio čitaoca, već pozivnica na dubinsko poniranje u slojeve bića gdje racio gubi dominaciju.

Veliki pjesnici oduvijek su znali da se najdublje istine ne mogu izreći doslovno. Francuski simbolist Stefan Malarme tvrdio je da imenovati predmet znači uništiti tri četvrtine uživanja u pjesmi, koje se sastoji od radosti postepenog odgonetanja. Za njega je ideal bio „pjesmu sugerisati”. Kada Artur Rembo u svojim kultnim stihovima piše:

„Pronađeno je ponovo!

Što? - Vječnost.

To je more odlilo

Sa suncem."

on ne nudi logičku definiciju vječnosti, već njenu hermetičnu esenciju kroz sinesteziju svjetlosti i vode. To je trenutak u kojem značenje ne prolazi kroz filter razuma, već pogađa direktno u intuiciju.

Na našim prostorima, hermetizam je doživio vrhunac u potrazi za čistom poezijom. Branko Miljković, pjesnik koji je platio najskuplju cijenu svoje zagledanosti u tamne dubine riječi, ostavio nam je stihove koji savršeno oslikavaju ovu napetost između govora i ćutanja:

„Reči žive u sećanju na vatru koja ih je stvorila.

Sve što je vidljivo, na ivici je ponora.

Izvan uma je svetlost.”

Kod Miljkovića, hermetičnost je jedini mogući odgovor na o krizu bića modernog čovjeka.

Pjesnik ne skriva značenje iz obijesti, već zato što je istina toliko silna da bi je običan, ogoljen govor banalizovao.

Hermetična pjesma funkcioniše poput svetinje ona zahtijeva posvećenika, a ne usputnog prolaznika.

Kritika koja u hermetičnosti vidi manu često pati od zablude da poezija mora biti jasna na prvo čitanje.

Ali, prava poezija nije kompromisna. Ako dopustimo pjesmi da zadrži svoje tajne, ako pristanemo na to da ne razumijemo svaku metaforu, ali osjećamo njen unutrašnji ritam, težinu i atmosferu, mi

ustvari oslobađamo sopstvenu podsvijest. Pjesnički kodovi tada postaju fluidni - oni u svakom čitaocu odzvanjaju drugačije, zavisno od njegovih sopstvenih pukotina i unutrašnjih lomova.

Hermetičnost je čin vrhunske hrabrosti. To je odluka autora da ne podilazi površnosti, već da gradi svjetove od zgusnutih, teških slika koje u sebi nose rizik neshvatanja. Jer, sudbina riječi u velikoj poeziji i nije da bude potrošena čitanjem, već da preživi nakon što se knjiga zaklopi. Tek tada, u tom međuprostoru između onoga što je napisano i onoga što je sakriveno, glas uistinu postaje vječna riječ.