Zna li pjesnik kakva mu je pjesma

Može li pjesnik znati kakvu je pjesmu napisao?

Može, ali samo donekle.

Svaki istinski pjesnik, prije nego što se oglasi ijedan kritičar, intuitivno nasluti vrijednost onoga što je zapisao. To nije umišljenost, već ono unutrašnje prepoznavanje trenutka u kojem riječi prestaju biti samo riječi i postaju poezija.ć

Istorija književnosti prepuna je primjera da je pjesnik znao ono što kritičari u njegovo vrijeme nijesu vidjeli.

Kada je Wolt Witmen sam objavio "Vlati trave", mnogi kritičari nazvali su knjigu haotičnom, nepristojnom i lišenom pjesničke discipline. Witmen je, međutim, cijelog života dopunjavao isto djelo, potpuno uvjeren da je otvorio novi put američkoj poeziji, što je vrijeme i potvrdilo.

Slično je bilo i sa Brankom Miljkovićem, čija je poezija u početku često bila proglašavana hermetičnom, da bi kasnije postala jedna od najznačajnijih u modernoj srpskoj lirici. Ni Vasko Popa nije odmah bio prihvaćen bez otpora, njegova zgusnuta simbolika tražila je čitaoca spremnog da uđe u dublje slojeve jezika.

A Mak Dizdar svojom "Kamenom spavačem" pokazao je da se najveće pjesme često rađaju iz onoga što savremenici tek kasnije nauče da čitaju.

Najbolja književna kritika ne razara pjesmu, nego je rasvjetljava. Kada pjesnik posumnja da li je prešao granicu između snažne emocije i patetike, istinski kritičar prepoznaje unutrašnju arhitekturu stiha i imenuje ono što je pjesnik samo naslutio.

Pitanje da li pjesnik zna vrijednost svog djela je razgovor između tri glasa u samom autoru: glasa nadahnuća, glasa sumnje i glasa estetskog razuma.

Dok pjesma nastaje, govori nadahnuće. Tada stihovi dolaze gotovo bez napora, kako je govorio Bukovski, oni jednostavno naviru, dok je Robert Frost govorio o „grudi u grlu“ koja traži razrješenje. U tom času pjesnik osjeća da je dotakao neku dublju istinu. Ali upravo zato taj osjećaj može biti i varljiv.

Poslije zanosa dolazi ono najteže - trenutak kada pjesnik postaje vlastiti, najstroži kritičar. Tada počinje provjera svakog stiha i suočavanje sa distance sa svojom pjesmom, kad pjesnik dolazi do saznanja da li je pjesma zaista izrasla iz unutrašnje nužnosti ili samo iz trenutnog ushićenja.

Jedni su, poput Aleksandara Puškina, bili potpuno svjesni snage svog stvaralaštva i vjerovali da njihova riječ nadživljava vrijeme. Drugi, su sumnjali toliko da su poželjeli da njihovi rukopisi nestanu zajedno s njima. Između te dvije krajnosti kreće se gotovo svaki umjetnik.

Na kraju, pjesma ulazi u prostor čitalaca i književne kritike. Tu se pjesnikova intuicija susreće sa estetskim mjerilima svoga doba. Nekad ga kritika potvrdi, nekad ga odbaci, ali vremenom i taj sud moze pasti u vodu.

Nije mali broj onih koje je istorija književnosti rehabilitovala tek mnogo godina nakon njihove smrti.

Zna li, dakle, pjesnik da mu je pjesma dobra?

Vjerujem da zna. Ali to znanje nije dokaz, nego slutnja. Ono nije konačna presuda, već unutrašnji plamen koji govori da je dotaknuto nešto istinito.

Posljednju riječ ne izgovara ni pjesnik ni kritičar - samo pjesma koja nastavi da živi u pamćenju ljudi, da se vraća novim čitaocima i da iznova otkriva svoja značenja, potvrđuje da je bila veća od trenutka u kojem je nastala.