Epigonstvo u današnjoj poeziji

Zanatska pjesnička vještina bez autentičnosti i originalnosti ne garantuje dobru poeziju. Kada pjesma liči na pjesme poznatih pjesnika iz prošlosti, ona prestaje da bude umjetničko djelo i postaje epigonstvo – puko podražavanje velikog uzora. Ako današnji autor u pjesmi ne progovara iz ovog vremena i svog ličnog iskustva, već piše kao pjesnici sa početka 20. vijeka, on rekonstruiše prošlost umjesto da stvara novu umjetničku vrijednost. Zanatski je takva poezija tačna, ali je suštinski "mrtva" jer ne donosi nikakvu novinu.

Pjesnička originalnost i autentičnost glasa su primarni. Bolja je i zanatski nesavršena pjesma koja donosi iskrenu, novu i proživljenu metaforu, nego tehnički savršena pjesma koja reciklira motive stare bezmalo sto godina. Takav stih ne komunicira sa našim vremenom, već parazitira na emociji koju su Jesenjin, Dučić, Kostić, Šantić... davno i neponovljivo definisali.

Prečesto svjedočimo da pjesnici oblače raskošne kostime davno preminulih pjesničkih velikana. Kada savremeni autor, svjesno ili u zanosu, oživljava arhaične kulise, salonsku patetiku ili tragiku iz prošlih vijekova, on nesvjesno pristaje na sudbinu epigona – postaje eho tuđeg glasa, sakupljač mrvica sa davno završenih raskošnih gozbi pjesnika prethodnika. Starinski motivi u startu posjeduju toplu, varljivu patinu koja lako zavara neiskusno oko i uspava kritičku svijest. Epigonstvo postaje pjesnički oklop koji pruža prividnu sigurnost i mami nas lažnim estetskim šarmom.

Lakše je i bezbjednije koračati davno utabanim stazama tradicionalne lirike nego iskoračiti pred bjelinu papira, nezaštićen i sam, spreman na sopstvenu ogoljenost. Poštovati tradiciju ne znači prepisivati njenu scenografiju. Velika umjetnost prošlosti treba da bude korijen i odskočna daska, a ne tamnica u koju sabijamo sopstvenu pjesničku misao. Dok imitator prepisuje, istinski stvaralac se bavi dubinom ljudskog udesa i prevodi je na jezik svog doba. Savremeni stih žudi za oštrim, iskrenim slikama i neposrednom stvarnošću, bez obzira na to koliko ona bila gorka, gruba ili svakodnevna.

Poezija je hrabrost da se zbaci oklop nametnutih pravila i akademskih klišea. Pravi, suvereni pjesnički glas odbija da robuje formi zarad jeftinih aplauza u zatvorenim književnim krugovima i uzajamnog tapšanja po ramenima. Da bi pjesma disala, ona mora izroniti iz dubokog unutrašnjeg nerva, iz nepatvorene potrebe za pisanjem. Tek kada autor progovora sa sopstvenog izvora, njegova umjetnost dobija svoju punu, iscjeljujuću snagu i istinsku slobodu u ovom vremenu.