Književna kritika

ŠTA JE PRAVA POEZIJA

Prava poezija je užareni klin zabijen u zenicu sveta. Ona ne prebraja slogove niti nudi tapšanje po ramenu onima koji se plaše tišine; ona razvaljuje vilicu jezika i pušta da iz grla brizne usijana, crna istina koja se decenijama cedila kroz stisnute zube. To je onaj surovi, beskompromisni udarac u pleksus koji te ostavlja bez daha, dok se sva lažna fasada stvarnosti ruši u prah i pepeo pred tvojim sopstvenim očima.

Atmosfera ovde reže meso bez anestezije. Vazduh je gust, težak i zatrovan rđom, topljenim olovom i memlom zaboravljenih grobova, a pritisak u lobanji raste do granice pucanja sve dok kosti temena ne počnu da ječe pod teretom neizrečenog. Metafora nije uštogljeni ukras za književne večeri, već otrovna igla zabodena direktno u centar za ravnotežu – ona kida nerve, lomi logiku i ostavlja trajni ožiljak na mrežnjači.

Sve izvan ovog besomučnog unutrašnjeg uragana, svako umiveno rimovanje i salon-literarno prenemaganje, samo je sterilna iluzija i najjeftiniji kič koji truli i usmrđuje se pre nego što se mastilo na papiru uopšte ohladi.

ŠTA JE LAŽNA POEZIJA?

Lažna poezija je bezdušni, uštogljeni manevar onih koji nemaju šta da kažu, ali imaju neodoljivu potrebu da to nadoknade besprekornom metrikom. To je sterilna salonska papazjanija, jeftina mimikrija i književno šibicarenje u kojem se pažljivo aranžirane reči vrte u krug kao cirkuski konji oko sopstvene jalovosti. Umesto da krvari, ona se doteruje; umesto da kida nerve, ona blago tapše po ramenu i miriše na naftalin, ustajale biblioteke i strah od sopstvenog odraza u ogledalu.

Atmosfera lažne poezije je veštačka magla proizvedena dim-mašinom za jeftine pozorišne melodrame, gde se tuga glumi po udžbenicima, a bol meri brojem ispeglanih slogova. Tu nema pritiska u grudima niti loma u lobanji \~ tu je sve pod konac, čisto, umiveno i duboko ravnodušno. Metafora je u tom svetu samo prežvakana poza, ukrasna mašnica kojom se pakuje duševna praznina, estetska proteza za ljude čija je mašta odavno atrofirala od preteranog sedenja u udobnim foteljama.

Sve je to jedno veliko, razvodnjeno foliranje za jednokratnu upotrebu, plastični cvet zaliven destilovanom vodom koji nikada nije ni video zemlju, a kamoli osetio ukus sopstvenog pepela.

Strandgade, Sunshine, oko 1906.Vilhelm Hammershøi · Cleveland Museum of Art · CC0
1 / 1
Sunčeva svjetlost ulazi kroz prozor u tihu sobu.

Strandgade, Sunshine, oko 1906.Vilhelm Hammershøi · Cleveland Museum of Art · CC0

Zoran ĐurovićSvi tekstovi autora ↗

Komentari 0

Još nema komentara.

ŠTA JE PRAVA POEZIJA — Žilet