Poezija na putu svile

Svaka pjesma počinje knedlom u grlu.

(Robert Frost)

U eseju Matična ćelija poezije zapisao sam svoju tezu da poezija raste iz nedovoljne stvarnosti. Čovjek sazdan od još neiskušanih duhovnih izazova, kreće u obračun sa svojim nedostacima. Kako bi do očiglednosti približili tu tezu, pretpostavimo da je čovjek negdje na prekretnici da postane više biće, doživio prve sukobe sa bitnim manama svoga bivstva.

Prevashodno u problemu da kroz govor formuliše svoje krucijalne nedostatke nastanka i opstanka. Nijedno drugo biće, prije čovjeka, nije toliko svjesno tražilo odgovore na egzistencijalna pitanja. Kroz dugo vrijeme ona su se prilagođavala na vjetru, kiši, suši... i tako sticala svojstva otpora i prirodne moći da se uobliče naspram svoje unutrašnje datosti i spoljnih okolnosti koje imaju samostalnu logiku življenja.

Kao što biljka u kamenjaru traži procjep kroz koji bi se domogla hranljivih sadržaja, tako i čovjek traži najkraći put do „vode i vazduha“. Tačno je da se književnost ostvaruje u jeziku i tu maksimu ne bi trebalo ispravljati. Nemoguće je! No potreba da ljudsko biće, svojim osjećanjem i mišlju, izađe i bude shvaćeno među srodna bića, postojala je i prije pisma. Tako vjerujem da se potreba za nekom vrstom poezije pojavila zajedno sa mucanjem, odnosno sa naporom da se saopšti nešto što preliva zdjelu zvanu čovjek.

Taj „preliv“ traje i biće se osipa sve dok se poetski ne odupre prije tačke ključanja. Budući da taj čovjek (pjesnik) traži najkraći put do nektara kojim će prehraniti radoznalost, on ulazi u cijev iz koje ne vidi ništa osim dalekog, možda samo pretpostavljenog, izlaza koji će se, valjda, odazvati na njegovu potragu. To je ona pretpoetska borba koja razbija poetsku larvu i kreće na neizvjestan „put svile“.

Taj cilj, koji raste iz poetski zametnutog motiva, nikad nije cio odgovor i redovno ostavlja potrebu da pjesnik iznova kreće prema njemu. Tako u pjesništvu koje se uporno drži zadatka da riješi svoj lirski bol vremenom isparava kreativni znoj i cilj blijedi ukoliko ga autor blagovremeno ne ostvari.

Ukoliko se ne domogne „svile“ iako svila još ne postoji u tom trenutku. Neuhvaćeni motiv prema kojem smo krenuli, ukoliko ga zamijenimo sličnim ili polovičnim ostvarenjem i dalje progoni pisca kao savršeno ništa koje opstaje kao trajna praznina sve do ponovnog zrijevanja u sjemenci koja snuje ideju. To savršeno ništa manifestuje se kod pjesnika tako što i dalje pulsira kao lirski bijes bez oslonca. Sve dok se iz larve ne izleže konačan stih (svilen konac) larva snuje da svoju nit provuče kroz iglene uši. Do tada pjesnikove škrge pulsiraju da udahnu ključnu riječ koja se priječi kao knedla u grlu.

Prečesto sam nailazio na kritički stav kako je zadatak poezije da dočarava ljepotu, da se u svom tekstu lirski ponese prema svom motivu, a da se metafizikom nose filozofi čijih sistema, uzgred rečeno, više i nema osim u fragmentima.

Nijesam pretjerano osjetljiv na takve stavove, mada ih čitam tako da vodim računa da mi ta mutna voda ne ulazi u uši. No kako je osnovno diletantsko pravilo isključivost i upornost tako i njihova teorija natapa najbrojniju čitalačku publiku te rezultira osvajanjem donjeg sloja čitalaca. Pjesnik koji se ne povede za tom teorijskom „religijom“ ostaje sam u potrazi za svojom rudom, prividno biva žrtveni duh, na duže heroj estetike i spasilac poezije.

Htio sam da mi u centru ovog teksta bude pitanje – šta biva sa nepreglednim motivima koji ostaju izvan „cijevi“ u koju je pjesnik endemski zagledan i iz koje se po osnovu refleksa obrušava u samog sebe. Tako se u poetsko biće gomila nepremostiva građa neobrađenog materijala na koji je, slobodnije rečeno, „naslonjena“ glava pjesnika.

Hoće li ta glava nadživjeti dramu koja se odvija u brdima „šuta“ pitanje je koje se, kao zmija, gubi u bespuću. Ta vrpca nam izmiče kao čežnja. Da smo joj bar oko vrata vezali poruku (uputstvo) kako da se sretne sa našom pjesmom.

Ovdje govorimo o iskustvu pjesnika zato pokušavamo da osvijetlimo put koji se zamorom i psihološkim posustajanjem zatamnjuje ili blijedi. Otud potreba preispitivanja oslonca i njegove pouzdanosti da se duhovnost odupre i krene na dalji put. Tu se javlja potreba racionalnog odgovora – kako ohrabriti ambiciju poetskog izraza, a ne zapasti u kružni tok. Treba znati da pjesnik izbjegava konačnost pa time i ne teži trajnim odgovorima.

On se drži negdje po strani, možda tačnije – iznad tega poraz u toj trci rijetko sustiže. Kako se taloži iskustvo, tako raste i potreba borbe sa talogom, na poetski mentalitet, bilo bi logično, preispituje utrošeno vrijeme i kreativnu žrtvu.

Pred svakim saznanjem uvijek će prijeći okeane neznanja u kojima pluta nada. A nada pliva i kad ostrva tonu.

Budući moren potragom za svojim ličnim identitetom, logično je pritom da kreacija bježi od potrošenog papira pa pjesnik neminovno preispituje svoje duhovno okruženje, pitajući se koje su to kulturološke odrednice koje definišu identitete ličnog i kolektivnog bića. Tu se, rekao bih, razmiču granice promišljanja i otvara se nov prostor koji priziva pisca u nove ambijente. Mora biti da je tu negdje Njegoš zapisao:

Ovdje ljudsko zapire poznanje.

Istovremeno, otvaraju se novi svjetovi i motivi te više sa jednog kraja cijevi, sa pozicije prve pjesme, ne može se naslutiti oblik zadnje u kojem se ona neizvjesno iščekuje. Ovdje, možda, čami autor sve dok ga metak ne iznese iz cijevi i spusti u tamu pjesme nad pjesmama.

(iz knjige Vraćam se iz Atine, 2023.)