Trubači

U pjesmi "Trubači", Stević je zaokupljen temama konačnosti, smrti i kraja svijeta, ali i onim što dolazi poslije - vječnošću. On se ne bavi svakodnevnim motivima, već se okreće univerzalnim tajnama ljudskog postojanja, preplićući biblijske motive, istorijsku svijest i egzistencijalna pitanja. Pjesma je podijeljena u šest strofa nejednake dužine, što omogućava prirodan, gotovo molitveni ritam svjedočenja kroz savremeni pjesnički izraz. Svaka strofa predstavlja zasebnu tematsku cjelinu u kojoj upotreba metafora /„sadili pretke u plodnu zemlju”/ i paradoksa /„naše noći su bele”, „sanjamo budni”/ pojačava utisak duhovne budnosti. Lirski subjekat se ne obraća u svoje lično ime, već govori u ime kolektiva, koristeći prvo lice množine /„gradili smo”, „otimali smo”/, pjesnik daje pjesmi karakter svojevrsnog nacionalnog i duhovnog zavjeta. Struktura pjesme građena je u četiri sloja: - Prvi sloj je istorijsko-egzistencijalni, prikazan kroz motiv obnove i gradnje na ruševinama: /Gradili smo gradove / na pepelištu starih/ - Drugi sloj je psihološko-religijski, unutar kojeg se reflektuje ljudska nesavršenost, ali i Božje strpljenje, ljubav i sveprisutnost: /a On se smešio, ćutao i bio tu/ - Treći sloj se bavi prelaženjem granica i kretanjem s druge strane običnog iskustva i čulnih spoznaja, gdje smrt ne predstavlja kraj, već nužan uslov za vaskrsenje: /Pretke smo sadili u plodnu zemlju / da izrastu na Dan Slavlja/ - Četvrti sloj donosi motiv pravedne borbe, ponovnog prisvajanja onoga što je sveto i suštinski svoje, te konačno prevazilaženje ovozemaljskih obmana: /Otimali smo Svet od otmičara / i stajali istovremeno / obučeni u svečana odela / uz muziku sedam trubača/ Ovdje dolazimo do centralnog simbola pjesme - „muzike sedam trubača“ gdje se pjesnik direktno oslanja na Jovanovo Otkrivenje (Apokalipsu). U biblijskom kontekstu, sedam anđela sa sedam truba najavljuju konačni rasplet ljudske istorije, pad starog poretka i uspostavljanje Novog Jerusalima. Stihom „obučeni u svečana odela”, pjesnik sugeriše da Apokalipsa nije razlog za strah i očajanje, već trenutak konačnog oslobođenja i pobjede istine. Zadnja strofa smisleno zaokružuje i zatvara pjesničku cjelinu: /Noć je odsustvo dana, / naše noći su bele, / sanjamo budni život sa one strane / i preziremo vreme, / prelest za uspavane/ Bijele noći i budni snovi u ovom kontekstu postaju simboli prosvjetljenja - stanja u kojem duh prevazilazi zemaljsku egzistenciju, usmjeravajući se ka vječnosti. Poruka ovog djela je jasna i univerzalna - govori o prolaznosti istorijskih carstava naspram neprolaznosti duhovnog buđenja. Ovo pjesničko ostvarenje Nebojše D. Stevića iziskuje dubok misaoni angažman čitaoca, koji mu mora posvetiti vrijeme i pažnju kako bi ga u potpunosti razumio. Izbjegavajući patetične emocije zarad jeftine popularnosti, autor poeziju smješta na njeno istinsko, dostojanstveno mjesto - tamo gdje može opstati i trajati.