Anegdote o piscima

PJESNIK POETSKIH MEDALjONA

Prva zbirka pjesama Aleksandra Lesa Ivanovića, sa nepretencioznim naslovom „Stihovi”, pojavila se krajem 1950. godine. Upravo se tada i moja prva knjiga „Dioba Šunjine družine“, nalazila u štampi. U Izdavačkom preduzeću „Narodna knjiga” kazali su mi da moj rukopis lektoriše Leso Ivanović.

Potražio sam ga u prizemnoj kući, nedaleko od Grand - hotela. Našao sam ga u malom stanu, gdje je stanovao sa ženom i troje djece. Nijesam ni slutio da će jedan od tih mališana, četvorogodišnji Božidar, kasnije postati tata-mata za sve nas, šahiste.

Leso je bio visok, vitak, lijepa lica, zamazane kose. Govorio je tiho. Pokazao mi je na stolu moj rukopis, na kome je upravo radio. Uočio sam mnogo ispravki crvenim mastilom - ja sam tada bio osamnaestogodišnji književni početnik. Obećao je da će ubrzo završiti lekturu i sljedećeg dana predati rukopis štampariji. Otišao sam zadovoljan što će moj literarni prvijenac biti štampan bez jezičkih i pravopisnih grešaka.

Tih dana u književnim časopisima i listovima pojavili su se prvi prikazi Lesove knjige. Beogradski književni kritičari pisali su o talentovanom mladom pjesniku sa Cetinja kao otkrovenju, mada on nije bio sasvim mlad - već je bio zašao u četrdesetu.

Govorilo se da on ni taj rukopis ne bi ponudio izdavaču da ga na to nijesu natjerali književnici Ratko Đurović i Janko Đonović.

Mi, koji smo se sa Lesom svakodnevno srijetali na Cetinju početkom pedesetih godina - znamo da je on pjesme dugo „nosio u sebi”, slagao stih po stih, osluškivao i odmjeravao, ne žureći s bilježenjem. Bilo nam je jasno - Leso ne piše pjesmu, ona u njemu nastaje!

Dorađujući u sebi stihove, brusio ih je, tražeći što savremeniji izraz, uvijek težeći vanrednoj stilskoj čistoti. Ni druga zbirka „Čapur u kršu” nije bila mnogo obimnija od prve. Njegov opus nije veliki, ali svaka pjesma pravi je medaljon.

Leso je bio čovjek rijetke skromnosti, melanholične lirske duše. Neveselo djetinjstvo i kasnije težak život, satkan od nemaštine i neizvjesnosti, uslovili su njegovu sjetu i potištenost, koja će ga uporedo pratiti i u literaturi i u privatnom životu.

Koliko se sjećam, padala je kiša onog 13. oktobra 1965. kada nas je sledila vijest da je Leso podlegao svojoj dugoj bolesti.